+
S dubokom tugom u srcu, u ponedjeljak, 7. rujna u 13.00 sati na mjesnom groblju Svete Nedelje, oprostit ćemo se od naše djelatnice Jasmine Kušanić Lovasić.
Jasmina je svoju snagu crpila iz duboke vjere te ljubavi prema svojoj obitelji.
Počivala u miru Božjem.
Maja Dadić Žeravica sa djelatnicima Škole za modu i dizajn
"Kad se budemo gledali, oči u oči kad se budemo sreli, ja i ti sjeti se da sam samo čovjek, sjeti se da sam samo čovjek, a Bog da si ti, a Bog da si ti."
U spomen Jasmini
Teško je danas govoriti o Jasmini u prošlom vremenu.
Neke ljude jednostavno ne možemo smjestiti u prošlo vrijeme.
Previše ih je u sadašnjosti. U našim rečenicama, u našim navikama, u nekim sitnim pokretima, u načinu na koji nešto kažemo ili se nasmijemo.
Jasmina je otišla naglo, nenadano, prerano.
U šezdeset četvrtoj godini, pred mirovinom koju nije dočekala. A možda je baš to jedna od onih životnih nepravdi koje najteže razumijemo. Čovjek cijeli život nešto gradi, radi, čeka, planira, govori: „Kad odem u mirovinu, onda ću…“
A život ponekad, bez ikakve pristojnosti, promijeni plan.
I ostavi nas da stojimo nad rečenicom koja nije dovršena.
Toliko je još toga trebalo biti pred Jasminom.
Još običnih dana. Još odlazaka u Slavoniju. Još razgovora. Još susreta s djecom i unucima. Još knjiga. Još pjesama. Još onih njezinih rečenica nakon kojih prvo zašutimo, a onda se počnemo smijati.
Toliko života.
A Jasminin je život gotovo cijeli bio vezan za školu.
Godine i godine provela je ovdje, u Školi za modu i dizajn, predajući hrvatski jezik i književnost.
Ali Jasmina nije samo predavala hrvatski jezik.
Ona je djecu učila jeziku, ali još više od toga učila ih je čovjeku.
Učila ih je da iza rečenice postoji netko tko ju je napisao. Da iza pjesme postoji nečiji život. Da se iz nekoliko stihova ponekad može saznati više nego iz cijelog razgovora. Učila ih je da književnost nije samo ono što piše u udžbeniku, nego ono što se dogodi u nama kada nešto pročitamo i prepoznamo se u tome.
A djeca vrlo dobro znaju prepoznati čovjeka.
Zato su je voljela.
Znala je biti profesorica, ali nikada nije bila samo profesorica. Bila je ona osoba kojoj se može doći. Nešto pitati. Nešto priznati. Požaliti se. Zatražiti savjet.
A savjete je znala davati onako kako ih daju ljudi koji ne vole nepotrebno komplicirati život: mudro, izravno i bez puno ukrasnog papira.
Vjerojatno bi nam i sada, da je ovdje, na ovu našu veliku tugu rekla nešto sasvim razumno.
Možda bi nas malo pogledala, možda zaključila da pretjerujemo, a onda rekla jednu od svojih rečenica zbog kojih bismo se, usprkos svemu, morali nasmijati.
Jer Jasmina je bila nevjerojatno duhovita.
Njezine „provale“ nisu bile unaprijed pripremljene. One su se jednostavno događale. Izronile bi niotkuda, potpuno ozbiljno izgovorene, i onda bi ostale živjeti u nama.
Jednom je, sasvim ozbiljno, rekla:
„Ja volim svoje unuke, ali ne želim biti baka!“
I teško je zamisliti bolji sažetak Jasmine.
Voljeti svoje ljude svim srcem, a istodobno imati dovoljno duha da se pobuni protiv čak i tako velike i svete životne uloge kao što je baka.
To je bila ona.
Jasmina nije bila osoba koja je pristajala biti ono što se od nje očekuje samo zato što se to očekuje.
Imala je svoj način.
Svoj ritam.
Svoj humor.
Svoju mjeru.
I svoje ljude.
A svojih je ljudi imala mnogo.
Iza nje ostaje petero djece, danas odraslih ljudi, sa svojom djecom i svojim životima.
Ostaju unuci koje je voljela.
Ostaje njezin Vladek.
Ostaje obitelj koja će sada morati naučiti živjeti s prazninom koju nitko nije očekivao i za koju se nitko nije pripremio.
Jer za neke odlaske nema pripreme.
Čovjek može znati da je život prolazan. Može to čak i predavati, čitati o tome u knjigama, govoriti o tome vrlo mudro.
Ali kada ode netko naš, sva ta teorija odjednom postane vrlo mala.
Ostane samo ljubav.
I sjećanje.
Ali Jasmina ne ostaje samo u svojoj obitelji.
Ostaje u generacijama učenika kojima je predavala.
U kolegama s kojima je dijelila godine rada.
U razgovorima koji će se još dugo prepričavati.
U savjetima kojih će se netko sjetiti baš onda kada mu budu trebali.
Ostat će i u onim malim, gotovo nevidljivim tragovima koje ljudi ostavljaju jedni u drugima.
U nekoj rečenici.
U nekoj navici.
U nekom pogledu.
U nekom „sjećaš li se kad je Jasmina…“
I onda će se priča nastaviti.
Jer tako ljudi ostaju.
A Jasmina je osobito ostala u riječima.
To je možda najljepše nasljeđe koje je mogla ostaviti jedna profesorica hrvatskog jezika i književnosti.
Voljela je poeziju. Znala je mnoge pjesme napamet. Voljela je Dobrišu Cesarića i često citirala njegove stihove.
Poezija joj nije bila samo gradivo.
Bila je dio nje.
Možda je zato toliko voljela i Slavoniju.
Voljela je ravnicu, livade, polja, široki prostor u kojem pogled može otići daleko, a da ga ništa ne zaustavi.
Kad god je mogla, vraćala se tamo.
I možda nije slučajno da je žena koja je toliko voljela riječi toliko voljela i ravnicu.
Jer i ravnica govori.
Samo ne govori glasno.
Ona govori širinom. Tišinom. Nebom. Vjetrom kroz travu. Mirisom zemlje. Onim osjećajem da čovjek može dugo gledati, a da ne mora ništa reći.
A Jasmina je znala i govoriti i šutjeti.
I jedno i drugo s mjerom.
Jasminu ćemo pamtiti po njezinu životu.
Po njezinu smijehu.
Po neočekivanim rečenicama.
Po mudrim savjetima.
Po učenicima koji su je voljeli.
Po knjigama i pjesmama koje je nosila sa sobom.
Po Slavoniji kojoj se vraćala.
Po petero djece i unucima koje je voljela.
Po svim ljudima kojima je nešto dala, a možda ni sama nije znala koliko.
I ovdje želim reći još nešto.
Jasmina je bila vjernik.
I zato za nju ne želim upotrijebiti riječ otišla onako kako je inače izgovaramo.
Jer prema vjeri u kojoj je živjela, smrt nije nestanak.
Nije put u prazninu.
Nije posljednja točka.
Možda je samo zarez.
Jasmina, vjerujem, nije nikamo zapravo otišla.
Samo je promijenila oblik postojanja.
Iz onoga što smo mogli zagrliti prešla je u ono što možemo nositi u sebi.
Iz glasa u sjećanje.
Iz prisutnosti u trag.
Iz svakodnevice u onu neobičnu blizinu koju više ne možemo dotaknuti, ali je ipak osjećamo.
I možda će nam trebati vremena da to naučimo.
Da je tražimo na drugačiji način.
U molitvi.
U pjesmi.
U Slavoniji.
U nekom starom razgovoru.
U osmijehu njezina djeteta ili unuka.
U učeniku koji će jednoga dana otvoriti knjigu i sjetiti se profesorice koja mu je pokazala da književnost nije mrtvo slovo na papiru.
A možda će nam se ponekad učiniti da je baš tu.
Samo što je više ne vidimo.
Čovjek, zapravo, ne odlazi onda kada prestane disati.
Odlazi tek onda kada više nema nikoga tko ga se sjeća.
A Jasmina će imati mnogo ljudi koji će je se sjećati.
Netko će je se sjetiti uz Cesarićev stih.
Netko u školskoj učionici.
Netko kada ugleda slavonsku ravnicu.
Netko će, usred sasvim običnog razgovora, iznenada izgovoriti neku njezinu „provalu“ i svi će se početi smijati.
A netko će samo pomisliti:
„Šteta što Jasmina ovo ne može čuti. Ovo bi joj bilo smiješno.“
I možda će upravo tada biti najbliže.
Jer ljubav ne poznaje uvijek granice koje mi pokušavamo povući između ovoga i onoga svijeta.
Ona samo pronađe drugi način da postoji.
Kao i Jasmina.
Promijenila je oblik.
Ali nije nestala.
Ostala je u svojim ljudima.
U svojoj djeci.
U svojim unucima.
U svojim učenicima.
U svojim kolegama.
U svojim prijateljima.
U svojim pjesmama.
U svojoj Slavoniji.
I u riječima.
A riječi imaju tu čudnu i lijepu osobinu da ne umiru lako.
Posebno one koje su izgovorene s ljubavlju.
Zato, Jasmina, hvala ti.
Hvala ti za sve riječi koje si nam dala.
Za one kojima si nas učila.
Za one koje si citirala.
Za one koje si izgovorila mudro.
Za one nakon kojih smo šutjeli.
I posebno za one nakon kojih smo se smijali danima.
Hvala ti za tvoju djecu, za tvoje učenike, za tvoje prijateljstvo, za tvoju duhovitost, za tvoju neposrednost i za sve ono što si bila, a što ćemo tek sada, polako, početi još jasnije razumijevati.
I neka te, tamo gdje sada jesi, prate stihovi koje si toliko voljela.
Neka te prati mir slavonske ravnice.
I neka ti je, po vjeri kojoj si pripadala, otvoren put prema onome što ne prestaje.
A nama ostaje da te čuvamo.
Ne samo u tuzi.
Nego i u smijehu.
Jer ako smo nešto od Jasmine dobro naučili, onda je to da čovjek može istodobno jako voljeti, jako tugovati i ipak se nasmijati.
Možda bi baš tako i htjela da je pamtimo.
Ne sa suzama u očima, nego s osmijehom koji nam je ostavila.
Kako bi ona ovo završila? Ona ne bi rekla: počivaj u miru.
Rekla bi možda: ovo nije tako ozbiljno kako se čini.
I možda bi rekla: Vidimo se!
Vidimo se, Jasmina!
